“Car i samodržac Srbljem, Grkom, Blgarom i Arbanasom, visok, prekrasnog izgleda i telesno vrlo lepo građen”, Dušan je bio glasoviti vojskovođa i najmoćniji vladar tadašnje Evrope, kako kaže engleski vizantolog Stiven Ransiman.
Bio je žestokog karaktera, eruptivne prirode, ali je znalo i da smireno ostvaruje svoje namere. Umeo je da bude surov, jer je takvo bilo doba u kojem je živeo, i koje nije krasila sentimentalnost.
Obrazovan, voleo je luksuz, o čemu svedoče zapisi mnogobrojnih dubrovačkih i mletačkih trgovaca. Držao je brojnu vojsku i onu najamničku, najbolju koja se tada mogla nabaviti u Evropi. Jer, kako je govorio glasoviti rimski patricij Marko Licinije Kras, nijedno bogatstvo nije dovoljno čoveku, ako nije u stanju da izdržava svoju vojsku.
Ovo je samo mali deo biografije Dušana silnog koju je napisao Luka Mičeta, nekadašnji novinar NIN-a i generalni direktor Tanjuga, a koja će se ovih dana pojaviti u knjižarama Srbije i Republike Srpske u izdanju beogradske Lagune.
Dušanov deda, slavni kralj Milutin, oslepeo je njegovog oca Stefana Dečanskog i poslao ih u progonstvu u Carigrad, što je ozbiljno uticalo na njegov život…
– Dušan je rođen u Srbiji, međutim, njegovo stvarno mesto rođenja je Carigrad, “zenica hrišćanske vere”, koji je u sećanju mladog srpskog princa ostao upamćen kao grad nenadmašne lepote, blistavih crkava, ušuškan u oblacima opojnog mirisa najboljeg puntskog tamjana, sazdan od mramora, zlata i duha. Ali, ti dani carigradskog progonstva bacili su olovno tešku senku na dečakovu dušu, očvrsnuvši mu karakter, ne skamenivši mu srce, ističe Mičeta
U ovom gradu Dušan će prvi put, kao dete, spoznati sebe, ali i svoj cilj, smisao života – osvajanje Carigrada, tog “ognjišta vaseljene”. Već kao dečak naučiće da se u jedan pravac snagom volje moraju usmeriti moć i mudrost. Cilj je, dakle, ništa manje do carigradski tron i carska kruna, cilj koga se neće odreći do samog kraja svog burnog života.
Prvi srpski car stupa na istorijsku pozornicu 28. juna 1330. godine u bici na Velbuždu kada njegov otac Stefan Dečanski pobeđuje bugarskog vladara Mihaila Šišmana.
– Bitka kod Velbužda bila je prekretnica, ne samo za Srbiju već i za ostale balkanske zemlje, posebno Bugarsku. Ta pobeda nad Bugarima udarila je temelj srpskoj prevlasti na Balkanu. Bilo je to doba blistave najave velikog srpskog vladara potonjeg cara Dušana. “A ovaj mladi kralj se veoma proslavi u tom ratu“, citira pisac letopisca iz srednjeg veka
Treba reći da je Mihailo Šišman bio muž Ane Nemanjić, polusestre Stefana Dečanskog.
Međutim, ovaj bugarski car je, promenivši politiku, “otpustio” Anu oženivši se Teodorom Paleolog, udovicom bugarskog cara Teodora Svetislava, zamerivši se tako srpskom kralju Stefanu Dečanskom. Šišman je sa Anom imao nekoliko dece, među kojima i Jovana Stefana, koga će posle pobede kod Velbužda njegov ujak Stefan Dečanski dovesti na bugarski tron.
Dušan će se, međutim, ubrzo pobuniti protiv oca i narediti da ga ubiju.
– Pobedom kod Velbužda srpska vlastela nije bila zadovoljna aranžmanom koji je Stefan Dečanski utanačio sa Bugarima – nije bilo pljačke, teritorijalnih osvajanja, niti novih titula… To je bio ozbiljan problem za Stefana Dečanskog jer se značajan deo srpske vlastele okrenuo njegovom sinu Dušanu, heroju sa Velbužda. Nezadovoljne srpske velmože su u njega polagale nadu da će ojačalu Srbiju povesti u nova osvajanja. Što se i desilo.
Prvi sukob oca i sina dogodio se januara 1331. godine. Iako je mir između starog i mladog srpskog kralja sklopljen pod “strašnim kletvama i velikim obećanjima” sukob Stefana Dečanskog i Dušana izbija ponovo avgusta 1331. godine, a već krajem avgusta kralj Stefan Dečanski biva utamničen.
Pre oceubistva Dušan biva krunisan za kralja.
– U nedelju osmog septembra 1331. godine Dušan je krunisan za kralja, a Stefan Dečanski je umoren 11. novembra. Grigorije Camblak, biograf Stefan Dečanskog, tvrdi da je on udavljen po naređenju budućeg cara Dušana – “osudi ga na najgrču smrt udavljenja”, kaže Luka Mičeta.
Dušan je prvo poslao pismo arhiepiskopu Danilu da požuri kako bi blagoslovom njegove ruke primio “presto Bogom darovan”. Arhiepiskop je, kakao kaže letopisac, učinio molitvu “i uzevši carski venac u svoje ruke” položio ga na Dušanovu “svečasnu glavu".
Letopisac kaže još i da se sve “otačastvo njegovo veselilo zbog njega”, ali i da se novi kralj proveseli “sa celim saborom otačastva svoga” i da mnoge darove dade.
Dušan je imao tek 23 godine, “visok i lepog tela, iznad mnogih ljudskih sinova, i strašan svojim neprijateljima”, stupio je snažno i odvažno na evropsku istorijsku pozornicu.
Jedan od važnih događaja u Dušanovoj vladavini biće savezništvo sa Jovanom Kantakuinom, slavnim piscem i vizantijskim carem, koji će u jednom trenutku čak prebeći u Srbiju, zatraživši zaštitu srpskog vladara.
– To je bio događaj koji je jasno pokazao snagu srpskog vladara. Bila je to velika prilika za Dušana. Pružanjem pomoći pretendentu na vizantijski carski tron otvaralo mu je izuzetnu perspektivu u sklopu namera za osvajanje vizantijskih teritorija, a na kraju i samog Carigrada. Međutim, to savezništvo neće dugo potrajati i pretvoriće se na kraju u neprijateljstvo. Tu je veoma značajna i jedan drugi momenat – status i ugled Dušanove žene Jelene, ističe autor knjige o caru Dušanu.
Dušanova tetka Ana i sin joj Jovan Stefan izgubili su vlast u Bugarskoj posle smrti Stefana Dečanskog jer su bugarski boljari na tron doveli novog cara Jovana Aleksandra. Dušan, ne samo da nije zaštitio inetrese svoje tetke i njenog sina, već je ubrzo sa Jovanom Aleksandrom sklopio sporazum o prijateljstvu jer mu je prevashodni cilj bio pohod na vizantijske teritorije, napredovanje ka jugu, ka Carigradu.
Već na Uskrs 1332. godine dvojica monarha su se i orodila – Dušan se oženio Jelenom, sestrom novog bugarskog vladara. Ovim je Dušan raspršio sve nade tetke Ane o povratku njenog sina na bugarski tron. Iste godine Ana je sa sinom Jovanom Stefanom otišla u Dubrovnik. Živela je još dosta dugo. Poslednji put se pominje u dokumentima 1346. godine. Smatra se da je Jovan Stefan umro u Napulju 1373. godine.
Dušan je Jelenu veoma voleo i poštovao.
– Bio je daleko ispred vremena i u odnosu prema ženi, carici Jeleni, koju je istinski uvažavao i čije je mišljenje cenio, ne libeći se da to često i javno istakne. Nijedna srpska vladarka iz dinastije Nemanjića nije imala toliki uticaj na dvoru, niti je, pak, toliko isticana uz muža kao što je to bio slučaj sa caricom Jelenom. Takav status nisu dostigle ni Nemanjina Ana, kao ni potonje srpske kraljice.
U poveljama koje je izdavao raznim manastirima, Dušan i kao kralj i kao car navodi da se sa Jelenom dogovara oko darivanja manastira. U tim poveljama Jelena se pominje kao “blagočastiva i hristoljubiva i previsoka kraljica”… Značaj, mudrost i uticaj Jelene najbolje se video prilikom susreta saJovanom Kantakuzinom, tada vizantijskim prebegom – kada se odlučivalo šta treba činiti u datoj situaciji.
U svojim memoarima Kantakuzin govori o Jeleni kao izuzetnoj vladarki koja je uzimala ravnopravno učešće u najsudbonosnijm trenucima po državu, procenjujući briljantno političke odnosne i snage, predlažući rešenja koja su prihvatili i kralj Dušan, kao i njegova veoma uticajna vlastela na čelu sa velmožom Jovanom Oliverom. Prvi put u srpskoj istoriji jedna žena ravnopravno sa muškarcima ulazi u otvorenu diskusiju o političkim pitanjima.
O carici Jeleni već vekovima se govori kao o jedinoj ženi koja je prekršila svetogorski kanon i stupila na tle Atosa. Međutim, da li je baš bilo tako…
– To je više legenda. Negde baš u vreme Dušanovog rođenja, 1308. godine, katalonski plaćenici su napali Hilandar, koji je vešto i hrabro branio slavni iguman Danilo. Danilov biograf kaže kako se tada u Hilandaru sklonila velika množina svetovnih ljudi koji behu unutra pribegli sa ženama svojim i decom, tvrdi Mičeta.
Četiri decenije kasnije carica Jelena je, prema kazivanju, sa mužem Dušanom i sinom Urošem u zimu 1347/1348. godine stigla na Svetu Goru – jer je tada Evropom harala strašna epidemija kuge. Carska porodica je na Svetoj Gori provela oko osam meseci jer je to bilo izolovano mesto čiji stanovnici, kaluđeri, nisu imali mnogo dodira sa spoljnim svetom, gde je, samim tim, i opasnost od smrtonosne zaraze bila znatno manja.
Time je prekršila tipik iz 972. godine o uređenju života na Svetoj Gori, poznatog kao Tragos (jarac), kojom se izričito zabranjivao boravak žena na osveštanom tlu monaške države. Takvo ime je dobio jer je ispisan na jarećoj koži. Ali, eto, u izuzentnim situacija odstupalo se od tog strogog pravila.
Dušan je, pre nego što se krunisao za cara, srpsku arhiepiskopiju digao u rang patrijaršije.
– Kralj Dušan je odlučio da starešina srpske crkve u njegovoj proširenoj državi postane patrijarh, jer se u to vreme postojanje cara nije moglo zamisliti bez postojanja patrijarha i snažnog autoriteta crkve koje bi krunisanju dalo adekvatno.
Početkom 1338. godine, posle smrti arhiepiskopa Danila, Dušan je za novog srpskog arhiepiskopa postavio Joanikija, svetovnu ličnost, najverovatnije jer je njegovim dalekosežnim planovima više odgovarao čovek širih i pragmatičnijih pogleda, no što su to bili monasi, hilandarski oci. Osam godina kasnije, na Državnom saboru u Skoplju, u crkvi Bogorodice Trojeručice Joanikije II svečano je proglašen za “arhiepiskopa i patrijarha svih srpskih i pomorskih zemalja”. Pre tačno 670 godina Srbi su dobili prvog patrijarha.
Krunisanje Dušanovo bio je najvažniji događaj u srpskoj srednjevekovnoj istoriji. Srbija je tako izdignuta na nivo Bugarske i Vizantije, dva joj susedna carstva. Dušan je postao u”Hrista Boga blagoverni car”, a njegova žena Jelena “blagoverna i hristoljubiva carica carstva i avgusta”. Njihov sin Uroš dobija titulu kralja.
Нема коментара:
Постави коментар